Majndfulnes…

…označava pažnju koja je usmjerena na „sada-i-ovdje“. Zvuči lagano. Nije. Al nije ni teško, dapače prirodno nam dolazi kad nam se dešava nešto bitno ili ugodno. Ali prilikom rutine ili neugode našu pažnju lako okupiraju misli[1]. Što je, naravno, korisno – tako se problemi rješavaju. Ali i „prežvakavaju“ brige. Pa ležimo budni tjeskobno razmišljajući o stvarima koje su se dogodile (iako ih ne možemo mijenjati) ili stvarima koje se tek trebaju dogoditi (iako se trenutno dešava nešto drugo). Pažnja nam je svugdje osim ovdje.

Mindfulness uči da pažnju usmjerimo na sebe tj. vlastiti doživljaj onog što se dešava. Pritom svjesno i bez prosuđivanja prihvaćamo svaku misao, osjećaj ili tjelesnu senzaciju[1]. Jer, svakako su tu. I nisu proizašle iz vakuuma – ako obratimo pažnju na njih možemo bolje razumjeti sebe i svijet. Što nije lagan zadatak u svijetu gdje je stres svakodnevica.

Snažna fiziološka pobuđenost tijela (tj. stres) potpomaže impulzivno ponašanje i brzopleto zaključivanje. Meditacija, kao vježba regulacije pažnje, potpomaže vještinu zapažanja naših senzacija i tendencija. Tek kad si dopustimo doživiti kontekst možemo svjesno djelovati. Umjesto puko reagirati.

Pazi što misliš, jer misli postaju riječi,
Pazi što govoriš, jer riječi postaju djela,
Pazi što radiš, jer djela postaju navike,  
Pazi na navike, jer one ti određuju narav
Pazi na svoju narav, jer ona ti postaje sudbina
Louis Pasteur

Mindfulness nije: religija ili kult, relaksacijska tehnika, transcedencija/bijeg od svakodnevnog života, način „pražnjenja“ uma od misli, sebičnost, psihoterapija, trik niti nedostupan objektivnoj provjeri.

Mindufulness jest: znanstveno-zdravstvena praksa poboljšanja fiziološke i psihološke dobrobiti. 

Tečaj se sastoji od šest susreta prilikom kojih se raspravlja o našim automatizmima, sklonosti crno-bijelom razumijevanju, prednostima prihvaćanja i suosjećanja, ciljevima i identitetu. Svaki susret započinje vođenom meditacijom te je popraćen pisanim i audio materijalima za polaznike. Razgovore će moderirati Zvonimir Šimić, prof. psihologije, terapeut pod supervizijom (certificiran od EAITSCYP i EUROPCS), član timova zaduženih za psihosocijalnu podršku u kriznim situacijama pri Nacionalnom društvu Crvenog Križa i Ministarstvu znanosti i obrazovanja.  Mindfulnessom se intenzivno bavi zadnje dvije godine, prvo kao polaznik i praktikant, a trenutno kao necertificirani predavač.


[1] Ne možemo misliti o sadašnjem trenutku („sada-i-ovdje“). Da bi apstrahirali i konceptualizirali iskustvo trenutka nužno je da se isti već desio.

[2] To ne znači da prihvaćamo npr. uvredu ili loš brak. Ali prihvaćamo našu reakciju na uvredu ili loš brak, bez impulzivnog pokušaja da “popravimo” situaciju. Osloboditi se potrebe da stvari budu drugačije, tj. prihvaćati realnost, ne znači ne mijenjati stvari. Samo ih mijenjamo u skladu s (realnim) potrebama umjesto (često uvjetovanim) željama.